heroin

This is the story of my life...

Svatko samo jednom. Jednom i više ne. I mi jednom. Nikad više. Ali to što smo jednom, pa makar i samo jednom: to da smo zemaljski, čini se neopozivo.
(...) Gle, ja živim. Od čega? Ni djetinjstvo ni budućnost nisu manji.
Suvišni mi život raste iz srca.

Rainer M. Rilke

Ima li smisla svaki dan pitat se isto, a znat da odgovor nikad nećeš dobit. Tek šta pomisliš da si bar nešto u ovom fucking životu shvatia, dogodi se neka sitnica koja sruši sve ko kulu od karata i počinješ ispočetka. I tako svaki dan iznova. To šta nešto počinje ne znači da je novo, i u biti to je najveća zabluda ljudskog shvaćanja. Uvik nas ima koji volimo reć od sutra počinjem i stane nabrajat sve za šta misli da u prošlosti nije dobro učinia i naivno vjerujući da će samim svitanjem sutrašnjeg dana se jednostavno transformirat u posve novog sebe, i da će od sutra sve teć savršeno, upravo onako kako prije nije moglo bit. Svašta. Ka šta rekoh, naivno, al u biti tipično za ljude i prilično shvatljivo.

Žalosno je šta se uvik ( često ne svojon voljom ) nalazimo na raskrižjima, razvučeni ekstremima u šta su se pretvorile naše još jučer prilično zdravorazumske tvrdnje, stavovi, uvjerenja, mišljenja i ideologije. No koja ideologija počiva na zdravon razumu?

uvjerenje da život ima smisla, da je ovaj svit najbolji od svih mogućih, da svi imamo jednaku šansu za živit dostojno sebe, i tako dalje, i tako dalje, ... Sve je apsurd. jedan dan bi za jednu misao život dali, a sutradan bi zbog iste misli drugoga razapeli, ma fuj! Ljudska narav je tako promjenjiva, prevrtljiva da u biti sve postaje neizvjesno. A u ekstremima je nemoguće nać smisao jedino i sam postaneš ekstrem, i opet ti ništa nije jasno. Nemoguće je bit objektivan, a zamjeraju ti kad si pristran, tolerira se različitost, a čin se pojavi neko ko ne razmišlja ka mase odma postaje neprihvatljiv. U biti mi se smijemo kad čitamo kako Faulkner opisuje idiota Benyja, ali nismo li baš mi ( koji sebe volimo smatrat za tzv. normalne) ti koji se ponašamo ka "idioti" čin se pojavi nešto šta dotad nije bilo dio naših svakodnevnih protokola. Zašto je knez Miškin proglašavan idiotom? Zato jer je bia iskren i nije svaća licemjernost društva u kojem je živio, znači li bit idiot, kreten, budala odbijat bit licemjeran i ne gradit svoj život na patnji drugih. U biti mi smo ti koji ništa ne znamo stavljajuć sebe u centar svemira.

Čoviku je svašta moguće, al žalosno je da uvik uspije ostvarit najgoru varijantu svake dane mogućnosti. I to je opet samo jedna manifestacija sveprisutnog apsurda. A najveći apsurd je odbijat ga i pravit se da je sve u redu, apsurd je smisao na kojem se iz dana u dan gradi sve više života. A smisao se nikad do kraja ne može dokučit.

Ne volin imat naslove to me ograničava, a i nije baš da prštim od bogzna kakvih filozofskih i općih ideja, al votever. Uglavnon ...
Jedna od najzanimljivijih kategorija koja determinira ljude jest njihova prošlost. Ljudsku rasu i cijeli njen tijek razvitka je odredila povijest. Povijest, ta sama koncepcija me oduvik fascinirala s obzirom da se nalazi u kategoriji vrimena, koje je jedna od najčudnijih entiteta uopće, zato jer je u ideji, u mislima apstraktno, ali je i prilično stvarno, jedina prava dimenzija bivstvovanja. Povijest ali u smislu ljudskog roda je nešto posve drugo. Povijest je prilično proizvoljna, pravo područje za manevriranje sofizmima svih vrsta. Povijest pišu pobjednici što joj oduzima jedan veliki dio kredibiliteta i ona postaje prilično relativna. A ljudi ka takvi ionako slušaju samo ono šta žele čut ( ponekad u tome idu toliko daleko da vide i čuju i ono čega nema), tako da je to prava podloga za ispiranje mozga.
međutin, povijest ima i jednu drugu stranu. Ne poznavajući našu prošlost (povijest) ipak ne možemo ni sebe do kraja spoznat jer nas zapravo naša prošlost oblikuje, a budućnost je ionako izmišljena da bi se ljudi imali zašta nadat. Hope is wasted on the hopeless. i taj odnos mi nekako dođe ka prilično apsurdan. Jer s jedne strane, toliko je relativna da je možda bolje ne živit na tome i od toga, a s druge strane bez nje smo nemogući, čovjek kojemu bi oduzeli prošlost ne bi nikad bia potpun.

Valjda je potrebno u svemu nać mjeru.
nekako mi sad pada na pamet Orwellowa 1984. Mijenjanje, odnosno prepravljanje prošlosti tako da objašnjava sadašnjost, ej prefucking moćno. Al ne mora takvo stanje bit utopija, odnosno antiutopija. Možda bi i na ovin područjima nekima dobro došla takva država, odnosno društvo.

"Zamisli čizmu, kako gazi ljudsko lice zauvijek"

u čemu je apsurd

Život je najveći apsurd. Prvo, niko ne zna odakle je doša, ni di će završit. Drugo, vremenski ograničen (za neke bolna spoznaja). Treće, kroz cilo to vrime ka boriš se za nešto cilj, ideju, komfor, sreću, ovisi od osobe do osobe, i onda,nikako svojon voljon,to pravo da živiš ti naprasno bude oduzeto.

Nađe se neko ko misli da je njegova volja viša i on dođe i ubije drugog čovika zato jer smatra da ima veće i više pravo.i onda bijaše zločin i kazna. to je najbolji roman ikad nešto moćnije nije nikad prije toga niti će ikad posli bit napisano. ali ideja je odlična. Nađe se neki lik, Raskoljnjikov, koji oće bit Napoleon. Al baza je šta on teži bit Napoleon iako sam po sebi ne spada u taj soj, neobičnih kako sam kaže i koji imaju veće pravo budući da su neobični. al on ide ubit načelo i uime te ideje ubija staru babu lihvarku, a svoje pravo izvodi iz toga šta je egzistencija tog drugog čovika teret svima koji su oko nje. a opet sve zato jer je slobodan i još važnije ima slobodnu volju.
u romanu to zakon funkcionira, al čak i on na kraju svati da zapravo nije ubia princip nego sebe.

al život nije roman. Nažalost deset milijardi i više puno više puta je strašniji, suroviji i gadniji. i sad se nađe u ton stvarnon životu, svakih nekoliko stotina godina jedan Raskoljnjikov koji odluči svoju slobodu ostvarit do kraja time šta ide ubijat druge uime neke više ideje (robovanje ideologiji je najveća slabost čovjekova). i to se zapravo ne događa svakih stotinu godina, nego to vidimo svaki dan oko sebe. kakav je to poredak koji daje pravo nekome da drugoga lišava tog istog prava po kojem i on sam živi i djeluje. nema tu mista ideologijama. i sad neka neko kaže da to nije apsurd. ma muka mi je od života, al nema veze! Always look on the bright side of life

nema veze s temon al je baza

CHIEF WEAPONS OF THE SPANISH INQUISITION ARE
1. fear
2. surprise
3. ruthless efficiency
4. an almost fanatical devotion to the Pope
ovo je iz Monty Pythona

What shall we do now

Evo prvi put pa ne znan šta da kažen. Neman puno vrimena za gubit, ali to je ono šta me najviše ubija i zbog čega gubin sve u životu, vrime. Strašno nešto. Da mi je samo znat ko je to smislija?! Baš je ironično da najvažniji element ljdskog života, koji i jest ljudski život sam ne možemo ni vidit, ni čut, ni imat, jedino ga možemo osjetit, ali nekako nikad ne donosi ništa šta bi ti predstavljalo oslonac, samo spoznaju, da više nema vrimena, gotovo...
Stvar je zapravo u apsurdu, i mislin da je Camus po ton pitanju stvarno bia u pravu, smisao jedino može bit u apsurdu, drugo je sve neprihvatljivo. Jedino se još pitan, šta kad apsurd izgubi smisao, šta onda? A valjda ću se snać. Možda na mene utječe ova zagrebačka klima, posve mi je jasno zašto su ljudi ovdi masu ozbiljniji, nema sunca, a oblaci sivi, jedino možeš bit pesimist. Ako neko ko je iz Zg bude čita ovo, moliću da komentira, možda nisu svi takvi, mislin Zagreb je siv, nema sunca. A svi žure za vrimenon. Nisan nigdi vidila više satova, na svakon mistu su, psihodelično!!
Uglavnon ne da mi se više pisat, moran se bavit nametnutin obvezama koje u meni proizvode dvostruko teži osjećaj odgovornosti. I'll wait...